INTERVJU SA SCENARISTOM PRVOG KUNG FU BH FILMA „Gorčina osvete“
Prof. dr. Emir Tupković, šef odjela neurologije u tuzlanskom Domu zdravlja
Doktora Tupkovića zatekli smo kao i obično u radnom ambijentu. Sasvim običan čovjek koga pacijenti iskreno cijene i vole.Veliki broj njih kako nam kazaše zna samo navratiti tek toliko po neki savjet jer im dr.Tupković uvijek ima nešto kazati što vrijedi. Kabinet EMNG na odjelu neurologije u radnoj atmosferi sa timom visoko educiranim a svi zajedno sa iznimno puno objavljenih stručnih radova iz oblasti neurologije i to u svjetskim okvirima. Nedavni kongres neurologa iz cijelog svijeta imao je samo jednog predstavnika iz BiH doktora Tupkovića. Teško je dakle uz ovo malo naznake uopće i pojmiti sada kako i na koji način je prof.dr.Emir Tupković dospio na filmsko platno!
Biti scenarista u BH nije nimalo suočeni ste sa velikim brojem problema u samom startu!?
Ja imam običaj reći da sam u ovom filmu scenarista, ma šta to značilo, želeći istaći da smo svi mi, koji smo u filmu učestvovali, u njemu obavljali različite poslove, od onih fizičkih (nošenje i montiranje opreme), glumačkih, sve do izrade scenarija.
Ideja je rođena 2010, a potom sam sa njenim kreatorom, i svojim učiteljem KWS, Karahasanović Sadikom razmotrao kako bi se mogla i realizovati. On je Stručni savjetnik za borilačke vještine i majstor Kung Fu Wu Shu-a 4-tog stepena, jedan od onih koji su uveli KFWS na ove prostore.
Filmom je želio propagirati ovu vještinu, što bi za cilj osim većeg broja polaznika značilo i onaj duboko human – smanjenje mogućnosti uticaja nekih drugih izazova koje ovo poročno vrijeme i ulica nude.
Može li se govoriti o fokusu ovog projekta?
-kao prvi kung fu film na ovim prostorima, pomalo umornim od puno puta forsirane ratne tematike, a da, s druge strane, bude za potencijalnog gledaoca dovoljno atraktivan;
-da bude u potpunosti amaterski film;
-da bude realiziran bez obzira na bužet sa kojim smo ili nismo raspolagali, ili, da budem konkretniji, bez značajnih finansijskih sredstava.
Amaterski ili profesionalni film, svaki ima svoje troškove, kako ste to uopće izvodili?
Troškove koji su se morali namiriti snosili smo sami, a probleme koji su se pojavljivali, uključujući i finansijske, bi rješavali „u hodu“.
Kritičnu masu su činili polaznici, uglavnom maistori, Kung Fu Wu Shu Centra za obuku BiH. Manji brojnjih je shvatio kompleksnost ovakvog projekta pa su ili odustajali ili sa skepsom ulazili u avanturu. Ostali, među koje spadam i ja, su se, naoružani entuzijazmom i željom za izazovima i potpuno novim životnim iskustvima, ponašali kao djeca koja se sasvim ozbiljno igraju. A jedino iz ovakve igre je i moglo doći do kompletne realizacije ovog dugoročnog posla. Film je doveden do kraja jer smo od početka imali jasnu viziju šta želimo i dječiji nevin motiv da to i ostvarimo.
Svi mi znamo lokacije Kung Fu filmova kako ste ih birali kod nas?
Najveći dio filma je snimljen 2010 godine u Tuzli i Sapni; oni koji film budu gledali promjetiće da su se odrasli akteri u filmu u međuvremenu podmladili i proljepšali, a djeca odrasla i ostarila.
Određene tehničke korekcije su prolongirale njegovu promociju, a ova godina je izabrana jer se u njoj obilježava 40-ta godišna smrti Bruce Lee-a koji je ovu vještinu učinio popularnom u cijelom svijetu.
Koliko ovakav projekat otvara čovjeku neke nove vidike, iskustva?
S moje lične tačke gledišta riječ je o jednom predivnom i dragocjenom životnom iskustvu. Stepen uzajamne povezanosti koji smo tokom snimanja filma ostvarili, nisam osjetio nikad prije, a ni poslije snimanja. Za mene lično i mog sina, koji je također bio polaznik centra, ovo je najljepše iskustvo u životu.
Kako okarakterisati kompletan način rada na filmu njegove prednosti ili slabosti?
Odbacujući sve slabosti koje film ima (rijetko koji ga i nema) uvijek se vratimo prvobitnoj ideji da je riječ o amaterskom filmu realizovanom bez značajnog ulaganja. Svjesni smo da postoje i bolja rješenja, ali ćemo biti sretni ako ih neko realizuje uz budžet koji smo mi imali na raspolaganju.
Koliko god naslov trivijalno zvučao (svi smo ponudili svoj naslov), na kraju je ipak prevagnuo kao onaj koji zapravo čini summary ove atipične bosanke priče začinjene kineskim začinima.
Naravno, kako je film odmicao nastojali smo da osim one osnovne, borilačke tematike, unesemo neke druge kreativne psihološke i spiritualne elemente, te damo i izvjesnu umjetničku notu.
Na kraju želim istaći da su dva ključna momenta bila presudna za kompletnu realizaciju baš ovakvog filma
-prvo je da je ideja, zahvaljujući ponajviše autoritetu našeg učitelja Sadika Karahasanovića, uopšte u toj mjeri i prihvaćena ne samo u KFWS Centru, već i mimo njega;
-drugi je ključni momenat uključivanje Damira Pirića i snimatelja Samira Neimarlijekoji u film uvode potpuno nove, mogu mirne savjesti reći, profesionalne standarde, i od kojih film teče sasvim drugim tokom.